Božji šapat

Ne delimo sa svakim svoje misli, teskobu ili sreću. Za svakog od nas postoje posebni ljudi, kojima možemo da poverimo svoje tajne, svoje najtananije pomisli. Takvi ljudi su retki i ako ih sretnemo i prepoznamo, tada život može postati lepši. Priča koja sledi govori o jednom neobičnom susretu, dvojici ljudi koji su kao neznanci podelili svoje najdublje tajne i potom smisao svog bivstvovanja pronašli u veri. Taj naizgled neočekivani događaj je promenio život oba aktera, trasirao put jednom prijateljstvu.

Tih devedesetih godina prošlog veka u Srbiji, koja je tada obitavala u državi koja se zvala Savezna Republika Jugoslavija, bilo je nestabilno i haotično. Ratovi, sankcije, nemaština i haos bili su svuda oko nas koji smo te godine živeli. Moj poznanik je jedne od tih, sada već davnih godina koje sam pomenula, pošao nekim poslom iz Novog Sada u Beograd vozom. Tada je već imao četrdeset godina i nije bio oženjen.

Očekivao je, iz ranijeg iskustva, da voz kasni satima i da neće moći da sedi, možda ni da stoji u pomenutom prevoznom sredstvu. Međutim, taj dan je bio drugačiji. Voz je u polasku kasnio samo pedeset minuta i nekim čudom bio je po ukrcavanju poluprazan. Ponovo, čudom, mogao je da uđe bez guranja u vagon sa kupeima, a na njegovo iznenađenje kupe u koji je ušao bio je prazan. Nije mogao da veruje i kada je voz krenuo bio je sam u kupeu koji je brojao šest sedišta.

Nedugo potom je u kupe ušao mladić od nekih dvadesetak godina. Seo je do prozora, dok je moj poznanik već sedeo na mestu bliže vratima. Bez pozdrava su dugo ćutali, svako okupiran svojim mislima. Kondukter je uredno pogledao njihove karte i prošao dalje. Tada je četrdesetogodišnji čovek pomislio nešto što je kasnije uticalo da se naruši tišina koja je vladala u kupeu. Misao mu se nametnula niotkuda: „Reci mu da ne čini to što je naumio!“ Samo je mladić bio sa njim na tom mestu i ta misao je, kako je moj poznanik razumeo, bila upućena njemu, tom neznancu koji je sedeo u njegovoj blizini. Bio je zbunjen tom mišlju koju nije mogao da objasni i pomislio je: „Kako nepoznatom čoveku da kažem ovo što sam pomislio? Neću mu ništa reći…“

Međutim, sama pomisao na misao koja mu je iznenada došla, usmerila je njegov pogled prema mladiću koji je gledao kroz prozor voza. Čovek je želeo da zaboravi tu rečenicu koja se pojavila u njegovom umu, ali je ipak rekao: „Ne čini to što si naumio…“

Mladić ga je pogledao u neverici, svestan da je njemu upućena ta misao: „Kako ti znaš šta sam ja naumio? I šta se to tebe tiče?!“

Čovek je odvratio: „Izvini, ne znam te… Ta misao mi je došla niotkuda“.

Tu su obojica ućutala. Moj poznanik je odvratio pogled od mladića i tada se u njemu stvorila još jedna misao: „Reci mu da ga Bog voli“. Ta misao je, kao i ona prethodna koju je izgovorio, bila van njegove kontrole, zvučala je kao šapat u njegovom umu. Prvo što je potom pomislio je bilo: „Tek ovo ne mogu da mu kažem… Misliće da nisam dobro…“ Oćutao je i čekao ni sam ne zna šta.

Prošlo je par trenutaka i on je ipak glasno rekao: „Bog te voli!“ Mladić ga je bledog lica pogledao i u narednim trenucima začuo se njegov tihi plač. Čovek ga je gledao u neverici. Mladić je progovorio: „Ja sam krenuo da sebi oduzmem život. Molio sam da mi Bog, ako ga ima, pošalje neko čudo, spase me od onoga što planiram. Kad si rekao da ne činim ono što sam naumio mislio sam da je to slučajnost, jer niko ne može znati tuđi naum. Sada kad kažeš da me Bog voli verujem da je progovorio kroz tebe. Sada verujem“.

Čovek koji je sve to slušao je dodao, ohrabren onim što mu je mladić rekao: „Svaki dan nam on čini čuda, na nama je samo da ih prepoznamo. Moje današnje čudo je ovo mesto u kupeu kojem se iz ranijeg iskustva nisam nadao. Zahvalan sam Bogu na tome…“

Mladić je prestao da plače i kroz osmeh upitao svog saputnika: „A ti si vernik?“ Moj poznanik je na trenutak zastao kao da se plaši da odgovori na to pitanje, ali je ipak rekao: „Jesam, od skoro. U ovim nesrećnim vremenima koja živimo mnogi se okreću veri kao spasu. Doduše, ima mnogo onih koji su samo deklarativno vernici, idu u crkvu, proslavljaju slave, ali je njihova vera prazna. Nikoga ne prozivam…

Pre par godina sam upoznao Bibliju i našeg Spasitelja Isusa Hrista posle dugo vremena koje sam proveo kao komunista i nevernik. U tom periodu kada je sve bilo dozvoljeno činio sam nesrećnim i ljude oko sebe, ali i sebe. U vreme mog odrastanja, u jednom selu pored Novog Sada, religija je bila skoro zabranjena, pravoslavna crkva oronula i uglavnom prazna. Sad se malo to promenilo, crkva je renovirana i ima više vernika u njoj nedeljom i praznicima. Zbog mog ranijeg iskustva bilo mi je teško da izgovorim one moje misli koje su, sad verujem u to, bile božji šapat, božja intervencija, a upućene tebi“.

Tu je zastao, očekujući reakciju svog sagovornika. Mladić je odgovorio: „Ja sam pošao kod rođaka i bila mi je namera da posle odem na jedan beogradski most i… Nekako mi se sve skupilo. Posle ratišta i svega, ove nesreće koje nas je sve zadesila, činilo mi se da nema izlaza. Molio sam se za čudo Bogu koga nisam ni upoznao i naišao na tebe. Ovo čudo mi je već sad vratilo veru u ljude i Boga. Naravno, sada treba i da Ga upoznam…“

Čovek je samo odvratio: „Na pravom si putu i videćeš njegovo delovanje u svakom danu. Mogu ti pozajmiti i Sveto pismo. Kad se vraćaš u Novi Sad?“

Mladić se nasmešio: „Pa, sada kako sve stoji, već sutra. Idem kod rođaka i vraćam se popodne isto vozom. Ti?“

Njegov saputnik je odgovorio: „Isto. Prvim popodne za Novi Sad“.

Sutradan su se našli u vreme koje su dogovorili. Ovog puta voz od dva vagona i nepotrebnim kupeima je kasnio u polasku oko dva sata i jedva su stajali u njemu. Ipak su bili nasmejani i zahvaljivali su novopronađenom Bogu na tom iskustvu.

U godinama koje slede nastavili su svoje druženje i postali prijatelji. Redovno se posećuju, mladić često posećuje svog novog prijatelja na selu, a on uzvraća posetama Novom Sadu. Idu redovno u crkvu. Obojica su se oženili i imaju porodice.

Da li je misao koja je promenila život ljudi iz priče bila samo refleksija slučajnog podudaranja sa stvarnošću jednog od njegovih aktera ili „ božji šapat“, nije na meni da tumačim. Oni su taj događaj shvatili kao božju intervenciju u kojem je neočekivani susret spasao jedan život. Najčešće ne vidimo da je neznancima, ali ponekad i nama bliskim osobama, potrebna uteha. Nije uvek potreban „šapat“ koji će nam ukazati da neko ima problem – dovoljno je ponekad oslušnuti tuđu dušu i biti spreman da pomogneš.

Slavica Mršić Petrović