Ne mogu da spavam. Znojim se i nervozan sam. A ko i ne bi u tri sata ujutro? Obrišem znoj peškirom i prokunem mediteransko ljeto po ko zna koji put. Izađem na balkon i sjednem na stolicu u nadi da će temperatura spasti barem na ugodnih 27 stepeni, (koliko to može biti ugodno?).
Naslonim glavu na zid i promatram zvijezde. I dok tražim Velikog medvjeda, preko vedrog i mračnog neba proleti zvijezda. Izgledalo je na trenutak kao da neko povlači crtu kredom na crnoj tabli, ali već slijedećeg trenutka je tama proguta i svjetlost nestade. U narednih pet minuta proletjele su još dvije zvijezde i ja pomislim da je glupo da za sebe poželim sve tri želje. Nekako mi to djeluje sebično. A opet, dok svi gledaju u telefone, ko onda i primjećuje zvijezde? A i šta da poželim? Ja sam u svojim problemima zaglavio, već pet mjeseci ih vučem i čekam odgovor. Pa se stoga i ne obazirem previše na druge, tako da i ne znam ko šta želi.
Odlučim se da poželim tri želje na nekom širem planu. Neka bude ovako, jedna za mrtve, jedna za žive i jedna za buduće generacije.
Krenem od mrtvih, ali šta poželjeti? Šta god da poželim njima ne znači mnogo niti će šta promijeniti. Ok znam, znam, – laka mu crna zemlja, neka mu Bog podari raj itd. Ali šta to u stvari i znači uopšte? Mislim, željeti nekome nešto ko više ne postoji. Nekako mi više priliči – fališ mi, volio bi ti čuti glas još jedan put i ispričati se onako pošteno. Neću da želim nekome da mu bude laka zemlja, tolika zemlja na bilo kome nikad neće biti laka. A možda ljudi to samo onako požele kao lijepu želju, pa se i oni sami bolje osjećaju. A i tu dolazimo opet na sebičluk, jer mrtvi ne reaguju a živi se osjećaju bolje.
Pomislim, preskočit ću mrtve, hajde da poželim nešto za žive. Ali tu već nastaje problem, jer živi žive u nekom čudnom pakovanju brzine, lake zabave i još bržeg zadovoljstva. I tako srljaju u ludilo novog vremena. Pojedinačno ili grupisani žurno streme ka novim zadovoljstvima, napuštajući neko staro zadovoljstvo, i tako dalje i brže i dalje… Kao da ih na kraju očekuje neko potpuno i neiscrpno zadovoljstvo koje će konzumirati do kraja života. Pa zar takvom viru praznine i bezličja ja da potrošim jednu želju?
Shvatam da korake savremenog plesa ja slabo poznajem, pa stoga odlučujem preskočiti želju za žive – suviše je komplikovano – i bacam se na buduće generacije. Krenem od mladih i tu me neka jeza spopadne. Sve sama tijela rasuta između nedovršenih ideja i slomljenih snova. Sve same prepotentne i narcisoidne glave koje smatraju da su samo oni s razlogom rođeni i da im se stoga svi moramo podčinjavati. Jedinu korekciju koju rade na sebi je ispeglana košulja i namještena frizura, jer bitna je ambalaža. Zanima ih samo dvije stvari – kako izgledaju sami sebi i šta drugi misle o njima samim.
Živi barem srljaju dok će ovi samo promatrati jedni druge i stiskati pluseve i minuse onim uređajima kojima se ocjenjuje ambalaža drugih. Zar da takvoj budućnosti poželim želju? I dok o tome razmišljam glava mi blago cimnu naprijed. Što je znak da mi se san prenje uz vrat. I dok me je san prekrivao svojom tamom i vukao lagano u snove, ja pomislih još jednom: „Padoše tri zvijezde“
Zaključak:
Nisam stigao nikome poželjeti želju, zaspao sam. Stoga ne čekaj ni ti da ti drugi nešto poželi ili učini za tebe, već ustani i pokreni se. Neće sve svemir za tebe raditi već moraš sam da se potrudiš.
Enver Hrustić