Vizije umirućih nisu zastrašujuće

Snovi i vizije na kraju života (engl. “end-of-life dreams and visions” – ELDV) predstavljaju koherentna i emocionalna iskustva o kojima izveštavaju svesni pacijenti koji se približavaju smrti.

Tim italijansih istraživača je objavio u časopisu “Death Studies” rezultate sveobuhvatne studije o snovima i vizijama umirućih, poznatim u naučnoj literaturi pod akronimom ELDV. U tu svrhu, anketirali su 239 stručnjaka za palijativnu negu – medicinskih sestara, volontera, psihologa i lekara – o snovima i vizijama koje su im njihovi terminalno bolesni pacijenti opisali.

Nalazi ukazuju na jasan obrazac ponavljajućih slika u završnoj fazi života. Mnogi pacijenti su opisali živopisne snove u kojima su se ponovo sreli sa preminulim voljenima. Drugi su prepričavali vizije povezane sa idejom tranzicije: jarka svetla, stepenice, otvorena vrata.

Jedna pacijentkinja se setila kako je sanjala svog pokojnog muža, koji joj je rekao da je čeka. Druga je opisala kako se bosa penje prema otvorenim, svetlim vratima. Treća je ispričala da je videla belog konja kako galopira duž obale reke. 

Slike, posmatrane odvojeno, mogu izgledati kao zablude ili fantazije. Ali, posmatrane zajedno, otkrivaju nešto mnogo intrigantnije: zajedničku, transkulturnu strukturu koja se ponavlja kod pacijenata različitih uverenja, uzrasta i porekla.

Jedan od najvažnijih aspekata studije — i svih istraživanja akumuliranih o ELDV – jeste potreba da se ova iskustva razlikuju od kliničkog delirijuma ili farmakoloških halucinacija. Zabuna nije trivijalna: ako zdravstveni radnici pogrešno klasifikuju ELDV kao epizodu delirijuma, mogu nepotrebno davati lekove pacijentu, lišavajući ga iskustva koje bi moglo biti duboko značajno i utešno, prema drugoj studiji objavljenoj u “SAGE Publications”, stručnom časopisu namenjnom palijativnoj medicini. Kliknite ovde ako želite da pročitate originalnu studiju.

Razlika je klinička i uočljiva. Dok delirijum karakteriše agitacija, neorganizovano razmišljanje, konfuzija i emocionalni stres, ELDV pokazuje suprotan obrazac: pacijent pokazuje smirenost, kognitivnu jasnoću, osećaj realnosti o onome što doživljava i, u većini slučajeva, duboki spokoj.

Iskustva bliske smrti su koherentna i emocionalno značajna iskustva o kojima prijavljuju lucidni pacijenti koji se približavaju smrti. Nema konfuzije. Nema straha. U većini dokumentovanih slučajeva, postoji nešto slično olakšanju.

Studija italijanskih doktora (originalno istraživanje možete pročitati ako kliknete ovde) ne otkriva nepoznati fenomen, već baca sistematsko svetlo na nešto što je dokumentovano kroz ljudsku istoriju i u gotovo svakoj kulturi. Novo je pristup: umesto direktnog pitanja pacijentima – što je složen zadatak s obzirom na njihovo stanje – okreće se onima koji ih prate na ovom putovanju: stručnjacima koji su tu, pored njihovog kreveta, kada se to desi.

Prethodni sistematski pregled procenio je da je do 77 odsto terminalno bolesnih pacijenata prijavilo da je imalo barem jedan ELDV, i da je 80 odsto zdravstvenih radnika bilo svedok ili je bilo obavešteno o jednom u pet godina pre anketiranja.

Procenjuje se da između 50 i 60 posto pacijenata, kada su svesni, opisuju „posetu“ od nekoga ko nije fizički prisutan, bilo u snovima ili dok su budni.

Neizbežno pitanje je, naravno, najneugodnije: šta to znači? Istraživači su veoma oprezni da ne daju metafizičke odgovore. To nije njihova oblast stručnosti. Ali oni ukazuju na nešto što bi trebalo da promeni kliničku praksu: klasifikovanje ELDV kao halucinacija može ograničiti sposobnost stručnjaka da obezbede okruženje za komunikaciju i izražavanje koje zaslužuje da bude saslušano, shvaćeno i istraženo.

Ova iskustva igraju važnu ulogu u procesu umiranja nudeći utehu, psihološko i duhovno olakšanje i okvir značenja u poslednjim trenucima. Drugim rečima, kakva god da je njegova krajnja priroda – neurološka, duhovna ili jednostavno ljudska – nešto se dešava na pragu drugog sveta. I to nešto, u ogromnoj većini dokumentovanih slučajeva, nije zastrašujuće. Naprotiv!