Sveti psi američkih Indijanaca

Neočekivano otkriće bacilo je potpuno novo svetlo na značaj pasa u životu Američkih Indijanaca. U indijanskim grobovima koji su otkriveni na jugozapadu SAD, pronađeno je na stotine psećih ostataka. Naučnici veruju da je pas imao mističnu ulogu u svakodnevici domorodaca Severne Amerike.

„U čitavom regionu severozapada, psi su sahranjivani sa nakitom odmah pored odraslih i dece, pažljivo grupisani ili namešteni tako da njihov važni položaj odmah pada u oči i ukazuje na njihov društveni status. Ovo otkriće ukazuje da su psi imali veoma značajno mesto u životu svojih vlasnika i da nisu bili puki ljubimci ili tek društvo u lovu. Ubeđen sam da su psi Novog Sveta ovde na severozapadu pratli ljude na onaj svet, a ponekad su ih koristili i u nekim ritualima umesto ljudi“, kaže Dodi Fogejt, zamenik direktora Muzeja indijanske umetnosti i kulture u Santa Feu, Nju Meksiko.

„Napravio sam bazu podataka u kojoj su podaci o gotovo 700 lokacija na kojima su sahranjeni psi. U većini slučajeva psi su ili sahranjivani u grupama na ritualnim mestima, ili su sahranjivani u društvu pojedinačnih ljudi. Lokacije su pretežno koncentrisane na severozapadu Novog Meksika i duž granice Arizone i Meksika“, ističe Fogejt. Prikupljeni podaci pokazuju da su se pseće sahrane obavljale uglavnom između 400.g.p.n.e. i 1100.g.n.e. „Što je grob stariji, sigurnije je da će uz čoveka biti sahranjen i pas“, kaže Fogejt.

Dokazi, međutim, pokazuju da je taj običaj prestao u 14. ili 15. veku. „Današnji Navaho i Pueblo Indijanci veruju da je neprikladno sahranjivati pse. Otvoreno je i pitanje kako su ti drevni psi izgledali, jer njihovi ostaci nagoveštavaju da su bili mnogo različitiji nego što se do sada mislilo“, objašnjava Fogejt.

Psi koje su arheolozi otkrili u grobovima imali su ili spuštene ili podignute uši, dugačak ili uvijeni rep, bili su mali ili veliki. Na granici Jute i Arizone pronašli su čak i bele pse čije se krzno koristilo za izradu ritualne odeće.

„Arheolozi obično ispituju životinjske kosti na mestu iskopavanja trudeći se prvenstveno da otkriju šta su ljudi jeli, a ne kakav je bio njihov odnos prema psima. Pošto retko nailaze na pse da bi pomislili kako su ove životinje korišćene za ishranu, oni obično misle da takva otkrića i nemaju neku posebnu vrednost pa ih i ne opisuju detaljnije. Ritualno sahranjivanje pasa je u suštini vrsta obrasca koji se može pronaći širom sveta“, tvrdi Suzan Krokford, zooarheolog sa univerziteta Viktorije u Kanadi, koja istražuje uzgoj pasa na pacifičkom severozapadu.

Drevni psi mogu pomoći da se objasne mnoge stvari vezane za drevne pretke američkih Indijanaca.

„Sasvim je moguće da su psi i ljudi imali religiozni odnos. Više je nego očigledno da postoji ritual u duhu drevne religije koji je pratio sahranjivanje ljudi i pasa“, dodaje Dodi Fogejt.

Naučnu studiju (sa obiljem fotografija) možete pročitati ovde (klikni).