
Nedavno otkriveno da je vlada SAD svesno žrtvovala stotine hiljada svojih građana sa obrazloženjem – da se radi o delu populacije koji je od male koristi, a monstruozne eksperimente izvodili su i na – deci.
Kada su SAD bacile atomske bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki, okončavši time ratne sukobe na Pacifiku, dva dotadašnja saveznika – SAD i SSSR – postaju ogorčeni rivali, otpočinjući eru takozvanog „hladnog rata“, obeleženu njihovom trkom u naoružanju, i to pre svega nuklearnom. Tokom nekoliko narednih decenija SAD proizvode sve više i više atomskih bombi i nuklearnih bojevih glava, testirajući neprestano novo oružje na vojnim poligonima, uveravajući pri tom svoje građane da je sve što rade potpuno bezbedno i u opštem interesu.
Strogo poverljivo
Jedna od brižljivo čuvanih tajni da je u periodu hladnog rata na stotine hiljada američkih građana žrtvovano u različitim eksperimentima sa radioaktivnošću, kojima je pokušavano da se utvrdi koje su posledice radijacije na ljudski organizam! Zahvaljujući naporima brojnih istraživača, dokazano je da je pod rukovodstvom „Komisije za atomsku energiju“, koja je radila u saradnji sa drugim vladinim segmentima kao što su Ministarstvo odbrane, Ministarstvo zdravlja, Nacionalni zdravstveni institut i CIA, obavljeno više od 4.000 eksperimenata nad ljudima u kojima su korišćene različite doze radijacije, i to, naravno, sve u cilju “opšteg dobra” i prikupljanja neophodnih medicinskih informacija.
Prve žrtve bili su ljudi koji su bili izloženi takozvanim „radioaktivnim padavinama“ do kojih je dolazilo posle više od 200 nadzemih i podzemnih atomskih eksplozija izvedenim na poligonima u pustinji Nevade. Najveće posledice pretrpeli su oni koji su bili direktno uključeni u ovaj posao i smatra se da je samo pedesetiih i šezdesetih godina XX veka njih bilo oko 200.000. Stotine hiljada drugih ljudi, i to prvenstveno onih koji su živeli u mestima koja su se nalazila u pravcu duvanja vetra u području u kojem su se obavljale atomske probe, u državama Nevada, Juta, Kolorado i Novi Meksiko, bilo je pogođeno radioaktivnim kišama koje su dovele do kontaminacije vode i zemljišta.
Kerol Galager, autorka knjige Američka nulta tačka: Tajni nuklearni rat objavljene 1993. godine koja je zasnovana na dokumentima „Komisije za atomsku energiju“ iz pedesetih godina sa kojih je bila skinuta oznaka tajnosti, doživela je šok kada je pročitala jedan od dokumenata koji se odnosio na ljude koji su živeli „niz vetar“ u odnosu na vojni poligon u Nevadi, u kojem su oni definisani kao „deo populacije koji je od male koristi“. Da je ruralno stanovništvo ovih država smatrano manje vrednim od nekih drugih pokazuje i podatak da su u danima kad bi vetar promenio pravac, probe odlagane da radioaktivne čestice ne bi stigle do Las Vegasa i Los Anđelesa!
Glas “stručnjaka”
Istovremeno je javnost na sve moguće načine uveravana da radioaktivnost nije opasna, a bilo je i lekara i vojnih zvaničnika koji su čak trvrdili da su male doze radijacije korisne. U potpunosti su skrivane informacije o tome da radioaktivno zračenje dovodi do povećanog rizika od nastanka raka, srčanih bolesti, poremećaja imunog sistema, steriliteta, povećanog broja pobačaja i rađanja dece sa deformitetima i genetskih mutacija koje se prenose na naredne generacije.
Nikada se neće saznati kolike su stvarne štete nanete ljudima u ovom periodu, ali jedan dokument „Komisije za atomsku energiju“, napisan 17. aprila 1947.godine, pod naslovom „Medicinski eksperimenti nad ljudima“ pokazuje da su lekari bili itekako svesni posledica i da su ih namerno ignorisali. „Ne sme se objaviti ni jedan jedini dokument koji se odnosi na eksperimente s ljudima jer bi to moglo da dovede do promene javnog mnjenja i podnošenja krivičnih prijava i stoga svi dokumenti koji se odnose na ovu oblast moraju biti smatrani državnom tajnom,“ piše u ovom dokumentu.

Pripremajući materijal za svoju knjigu, Kerol Galager je razgovarala sa velikim brojem ljudi, kako onih koji su radili na poligonima, tako i onih koji su živeli „niz vetar“, i većina njih joj je rekla da su im lekari i predstavnici Ministarstva zdravlja govorili da je jedino što bi moglo da im stvori rak njihov „paranoični strah“ od radioaktivnosti, i da to pogotovu važi za žene koje su i inače sklone histeričnim reakcijama. Stoga, žene koje su imale ozbiljne simptome radijacijske bolesti, počevši od gubitka kose pa do opekotina na koži, po bolnicama su proglašavane neurotičnim, a za neke od njih je smišljena i dijagnoza „sindrom domaćice“.
Nedavno su otkriveni brojni dokumenti u kojima se govori o neetičkim i nehumanim eksperimentina sporovođenim u periodu od 1944. do 1974. godine. O ovome je prva pisala u novembru 1993. novinarka lista „Albukerki tribjun“, Ajlin Velsom, (koja je kasnije napisala knjigu „Plutonijumski dosijei“ i za svoj rad dobila „Pulicerovu nagradu“) i u njenom tekstu su izneta imena 18 ljudi kojima je tajno ubrizgan plutonijum, koji je jedan od osnovnih sastojaka atomske bombe i jedna od najtoksičnijih supstanci na planeti. Većina ovih ljudi se razbolela i umrla, a ova priča je izazvala toliko veliko nezadovoljstvo javnosti da je Ministarstvo energetike bilo primorano da skine oznaku tajnosti sa ovih eksperimenata iz perioda hladnog rata.
Ovaj prvi eksperiment sa plutonijumom obavljen je u okviru projekta stvaranja atomske bombe poznatom kao „Projekat Menhetn“ i trebalo je da posluži tome da se utvrde zaštitni standardi za radnike koji će obavljati poslove u nuklearnoj industriji.
Nekažnjeni zločini
Kasnije su obavljeni i mnogi drugi eksperimenti kao što su:
– izlaganje više od stotinu žitelja sela na Aljasci radioaktivnom jodu:

– davanje radioaktivnog gvožđa i kalcijuma mentalno zaostalim tinejdžerima smeštenim po mentalnim insitucijama u periodu od 1946-1954. godine. Ukupno 49 tinejdžera za doručak je dobijalo žitarice „obogaćene“ radioaktivnim supstancama;
– krajem četrdesetih godina više od 800 trudnica bilo je izloženo radioaktivnom gvožđu da bi se utvrdili efekti radijacije na fetuse;
– u sedmoro tek rođenih beba (od toga 6 crne rase) ubrizgan je radioaktivni jod;
– testisi više od stotinu robijaša bili su izloženi dozama radijacije koje su dovoljne da se izazove nastanak raka. Ovi eksprimenti su obavljani sve do početka sedamdesetih godina;
– više od 200 obolelih od raka izloženo je visokim dozama radijacije cezijuma i kobalta. Ovi eksperimenti su obavljani sve do 1974.godine;
– za sada neutvrđen broj psihijatrijskih bolesnika u San Francisku i robijaša u zatvoru Sen Kventin izlagan je radioaktivnim supstancama;
– u bolnici Kalifornijskog univerziteta u San Francisku 29 pacijenata, od kojih su neki bolovali od reumatoidnog artritisa, bilo je u potpunosti ozračeno dozom od 100- 300 rad da bi se prikupili podaci za vojne potrebe;
– pacijenti oboleli od raka bili su izlagani visokim dozama radijacije u Opštoj bolnici u Sinsinatiju, Koledžu Bejlor u Hjustonu, Memorijalnoj bolnici Sloan-Ketering u Njujorku i u Bolnici Pomorskih snaga SAD u Betsedi pedesetih i šezdesetih godina. Ovi eksperimenti su bili potrebi Ministarstvu odbrane da bi se dobili podaci o dejstvu radijacije na trupe u slučaju izbijanja nuklearnog rata.
Ministarstvo energetike SAD je 1995. godine priznalo da je od 1944-1974. godine obavljeno više stotina eksperimenata sa radijacijom nad ljudima. Više od 16.000 ljudi je ozračeno, i to, naravno, bez davanja svog pristanka za učestvovanje u bilo kakvom eksperimentu. Najveći broj eksperimenata je obavljen u nekima od najeminentnijih američkih univerziteta i bolnica, kao što su oni već spomenuti, a bili su uključeni i Univerzitet Čikago, Univerzitet Vašington, MIT (Instutut za tehnologiju Masačusets) i Univerzitet Vanderbilt u Nešvilu.