Doživotno na voću i povrću

Na prvi pogled sedmogodišnja Borsi Batkai se ni po čemu ne razlikuje od svojih vršnjaka – ipak, njen život je satkan od patnje koju je teško zamisliti.

Ako u organizam unese makar najmanju količinu proteina ili bilo šta drugo osim voća i povrća, sedmogodišnja Borsi Batkai iz Koventrija u Velikoj Britaniji pretrpeće ozbiljno oštećenje mozga. Borsi je tako prinuđena da samo posmatra kako druga deca jedu kolače, sendviče i ostale đakonije na rođendanskim proslavama svojih drugova.

Zbog izuzetno retkog metaboličkog poremećaja, devojčici je zabranjeno da jede bukvalno sve osim saplemenata koji zamenjuju proteine. Ona mora da ih pije šest puta dnevno. Za ručak i večeru najčešće jede specijalno pripremljeno testo sa sosom od paradajza.

Borsi pati od fenilketonarije, metaboličkog poremećaja koji, ukoliko se ne otkrije na vreme, izaziva progresivnu mentalnu retardaciju i oštećenje mozga. Srećom, njeno stanje je dijagnostifikovano svega šest dana po rođenju, kada su rutinski testovi obavljeni u njenoj rodnoj Mađarskoj, ukazali na abnormalnost krvne slike.

Teško detinjstvo – sedmogodišnja Borsi Batkai

Njeno telo nije u stanju da obradi amino kiselinu fenilalanin, koju sadrži ogromna većina proteinima bogate hrane. U svetu se na 15000 dece rađa samo jedno sa ovim poremećajem. Uzročnik je genetska mutacija.

Devojčicina majka Marija (37) kaže: „Mahom joj je sve zabranjeno. Ne sme da jede meso, normalno testo, hleb, ribu, jogurt. Kada ide na dečije rođendane teško joj pada da gleda kako druga deca uživaju u kolačima i keksima. Ponekad dođe kući u suzama. Onda moramo da joj ponovo objašnjavamo zbog čega ne sme da jede sve to. Ona shvata, ali joj zaista pada teško. Posebno joj je teško kada dođu Uskrs i Božić – svuda oko nje je toliko mnogo stvari koje ne sme da jede.“

Borsi živ sa majkom Marijom i ocem Žoltom (37). Ima osmomesečnog brata Bena i dvetogodišnju sestru Biborku. Porodica je emigrirala iz Mađarske u Veliku Britaniju.

„Pokušavamo da prilagodimo ono što svakodnevno jedemo Borsinom jelovniku, ali je apsolutno nemoguće da se svi pridržavamo njenog režima ishrane“, kaže majka. „Ukus te specijalne hrane koju jede je toliko različit od naše, s obzirom da ne sadrži brašno niti jaja, pa njena sestra ne želi da je jede. Kaže da je odvratna, što samo pogoršava stvari za Borsi. Trudimo se da ne jedemo mnogo mesa i da uzimamo što više voća i povrća, ali ona ponekad ne želi da ruča sa nama jer joj je suviše teško da gleda. Kada smo nas dve same, jedem uvek ono što ona jede, ali kada je ostatak porodice na okupu ili su nam u poseti drugi ljudi, nemoguće je da održimo tu ravnotežu. Kako da tuđem detetu kažem da ne sme da jede sladoled pred mojom kćerkom. To je ono sa čime će morati da se suočava čitavog života. Njena bolest nije kao dijabetes, na primer, efekti se ne vide smesta. Ako Borsi pojede samo jednu malenu ćuftu ili zalogaj kolača, spolja će sve izgledati u redu. Ali ako nastavi, toksini će se postepeno nagomilati u njenom telu i otrovati joj mozak. Upravo zbog toga se mnoge porodice ovakve dece teško pridržavaju režima ishrane, jer ne vide nikakvo zlo ako im tu i tamo daju bar po jedan zalogaj zabranjene hrane. Srećom je naše dete veoma zrelo za svoje godine i dobro zna šta sme a šta ne sme da jede.“